Voditelj Laboratorija za ispitivanje kvalitete zraka: Željko Stipić, dipl.ing.kem.tehn.
Praćenje i procjenjivanje kvalitete zraka provodi se u zonama i aglomeracijama na teritoriju Republike Hrvatske. Podaci o izmjerenim koncentracijama onečišćujućih tvari u zraku koji pristižu u realnom vremenu nisu službeni podaci ispitnih laboratorija i naknadno se mogu izmijeniti postupkom validacije. Podaci o izmjerenim koncentracijama onečišćujućih tvari u zraku nalaze u izborniku Podaci -> Pregled podatka. Za računanje indeksa za PM10 i PM2.5 koriste se 24-satni pomični prosjeci.
Kvalitetu zraka u Republici Hrvatskoj - možete pogledati OVDJE.
Rezultati mjerenja onečišćujućih tvari u vanjskom zraku sa automatskih mjernih postaja na području Istarske županije HR04; posljednje satne vrijednosti u μg/m³. Podaci nisu validirani.
Kvaliteta zraka
Praćenje kvalitete zraka u Republici Hrvatskoj provodi se na mjernim postajama za praćenje kvalitete zraka državne mreže, mjernim postajama na području jedinica područne (regionalne) samouprave, Grada Zagreba, jedinica lokalne samouprave te mjernim postajama onečišćivača.
Kvaliteta zraka prati se na osnovi:
– mjerenja na stalnim mjernim mjestima i/ili ocjene razina onečišćenosti zraka u zonama i aglomeracijama
– mjerenja na stalnim mjernim mjestima i/ili ocjene razina onečišćenosti zraka zbog daljinskoga i prekograničnoga prijenosa onečišćujućih tvari u zraku i oborini na teritoriju Republike Hrvatske
– mjerenja i analize meteoroloških uvjeta i kvalitete zraka
– mjerenja i opažanja promjena koje ukazuju na učinak onečišćenosti zraka (posredni pokazatelji kvalitete zraka): na tlu, biljkama, građevinama, u biološkim nalazima i slično
– modeliranja prijenosa i disperzije onečišćujućih tvari odgovarajućim atmosferskim modelima i
– drugih metoda procjene i mjerila koji se primjenjuju na području Europske unije.
Granične vrijednosti (GV) i ciljne vrijednosti za pojedine onečišćujuće tvari u zraku te dugoročne ciljeve i ciljne vrijednosti za prizemni ozon u zraku propisuje Vlada uredbom. Granična vrijednost je razina onečišćenosti koju treba postići u zadanom razdoblju, ispod koje, na temelju znanstvenih spoznaja, ne postoji ili je najmanji mogući rizik od štetnih učinaka na ljudsko zdravlje i/ili okoliš u cjelini i jednom kada je postignuta ne smije se prekoračiti. Ciljna vrijednost je razina onečišćenosti određena s ciljem izbjegavanja, sprečavanja ili umanjivanja štetnih učinaka na ljudsko zdravlje i/ili okoliš u cjelini koju treba, ako je to moguće, dostići u zadanom razdoblju.
Prema razinama onečišćenosti, s obzirom na propisane granične vrijednosti (GV), ciljne vrijednosti i ciljne vrijednosti za prizemni ozon utvrđuju se sljedeće kategorije kvalitete zraka:
– prva kategorija kvalitete zraka – čist ili neznatno onečišćen zrak: nisu prekoračene granične vrijednosti (GV), ciljne vrijednosti i ciljne vrijednosti za prizemni ozon i
– druga kategorija kvalitete zraka – onečišćen zrak: prekoračene su granične vrijednosti (GV), ciljne vrijednosti i ciljne vrijednosti za prizemni ozon.
Onečišćujuće tvari
Sumporni spojevi u nezagađenom zraku nalaze se u vrlo niskim koncentracijama, prirodni izvori sumpornih spojeva jesu vulkanske erupcije ili emisija iz tla kao rezultat metabolizma anaerobnih bakterija. Antropogeni izvori sumpornih spojeva najčešće su sagorijevanje fosilnih goriva u pogonima za proizvodnju energije za zagrijavanje i pogon motornih vozila.
Sumporov dioksid (SO2) je bezbojan plin oštrog mirisa. Putevi ulaska SO2 u organizam su dišni i probavni sustav te koža, dok količina apsorpcije ovisi o koncentraciji udahnutog SO2. Izaziva iritaciju očiju, utječe na funkcije pluća i respiratornog sustava.
Glavni razlog kiselih kiša je sumporov dioksid, koji u dodiru sa vodom stvara sumpornu kiselinu koja uzrokuje deforestaciju.
Lebdeće čestice PM10 i PM 2,5 mješavina su čvrstih i tekućih komponenti suspendiranih u zraku promjera manjeg od 10 μm odnosno 2,5 μm (za usporedbu promjer vlasi kose iznosi cca 70 μm). One su složena smjesa raznih anorganskih i organskih tvari poput peludi, prašine, pepela, zemlje i dima, a njihov sastav ovisi o porijeklu i uvjetima kojima su izložene tijekom zadržavanja u atmosferi. Izlaganje povišenim koncentracijama lebdećih čestica može štetno djelovati na respiratorni i kardiovaskularni sustav. Sitnije čestice se dulje zadržavaju u zraku i udisanjem dublje prodiru u organizam te nepovoljno utječu na zdravlje ljudi. Razina onečišćenja lebdećim česticama u urbanim područjima nije samo posljedica količine emisija iz cestovnog prometa i kućnih ložišta nego i otežane disperzije, tj. zadržavanja onečišćujućih tvari na mjestu nastanka zbog konfiguracije okolnih građevina što otežava provjetravanja i uklanjanje onečišćenja iz tog prostora.
Nadalje, u zimskim mjesecima na porast koncentracija onečišćujućih tvari utječe i pojava poznata pod nazivom temperaturna inverzija, odnosno porast temperature s visinom. Naime pri noćnom hlađenju ili prodoru hladnog zraka, sloj hladnijeg zraka (koji je gušći) nađe se ispod sloja toplijeg zraka (koji je rjeđi) te je tada atmosfera statički stabilna što onemogućava dizanje zraka u vis, pa je svako zagađenje „uhvaćeno“ odnosno zadržano na razini zemlje.
Dušikovi oksidi, spojevi dušika i kisika, koji se obično označavaju sa NOx jedni su od spojeva koji onečišćuju zrak. Dušikov (IV) oksid (NO2) ima ulogu u globalnoj promjeni klime na Zemlji, a zajedno s dušikovim (II) oksidom (NO) glavni je regulator oksidirajućeg kapaciteta troposfere. Zbog fotolize u troposferi ima bitnu ulogu u fotokemijskom stvaranju prizemnog ozona (O3). Najviše se dušikovog dioksida (NO2) emitira s ispušnim plinovima iz automobilskih motora, pa se koncentracije tog plina u atmosferi direktno povezuju s gustoćom prometa. Koncentracije onečišćujućih tvari mijenjaju se tijekom dana, tjedna i godine ovisno o kemijskim i fizikalnim svojstvima tvari, zatim aktivnostima stanovništva te o meteorološkim uvjetima. Kod NO2 je izražen dnevni hod razina koncentracija, odnosno koncentracije su povišene (pikovi) u jutarnjim satima i popodnevnim satima kada je promet motornim vozilima izraženiji.
Prizemni (troposferski) ozon O3 jedan je od globalnih problema današnjice jer relativno duga postojanost u atmosferi omogućuje njegov prijenos na velike udaljenosti. Prizemni ozon se ne emitira iz izvora već nastaje složenim fotokemijskim reakcijama u kojima sudjeluju njegovi prethodnici: dušikovi oksidi (NOx), hlapivi organski spojevi (HOS), metan (CH4) i ugljikov monoksid (CO). Prirodni ciklus nastanka i razgradnje prizemnog ozona i njegovih prethodnika može biti jače ili slabije izražen ovisno o intenzitetu sunčevog zračenja. Pri povišenim koncentracijama prizemni ozon može imati nepovoljne učinke na zdravlje ljudi (dišni i krvožilni sustav), a zbog svojih oksidativnih svojstava ima negativan utjecaj i na vegetaciju (rast šuma i prinos usjeva). Naime, prizemni ozon u biljke ulazi preko otvora na lišću, biljke ga upijaju pri čemu prizemni ozon proizvodi slobodne radikale - nestabilne molekule koje oštećuju membrane i proteine u biljci. Biljke imaju visokorazvijene mehanizme za suzbijanje slobodnih radikala, ali ako biljka dio energije koju proizvede fotosintezom mora iskoristiti za popravak oštećenih stanica izazvanih slobodnim radikalima imati će manje energije potrebne za rast. Drugim riječima, kada su usjevi izloženi prizemnom ozonu, prinosi su manji. Kemija prizemnog ozona kod ljudi slična je onoj u biljkama, samo što se u tom slučaju prizemni ozon upija u stjenke pluća i ometa rad pluća. Relativno dugi životni vijek omogućava prijenos prizemnog ozona na velike udaljenosti, razgradnju i ponovno stvaranje u područjima koja podržavaju uvjete stvaranja ili gdje postoje lokalne, „svježe“ emisije njegovih prethodnika. Ovo svojstvo, u kombinaciji s potencijalom za njegovu regeneraciju u ovisnosti o emisijama prethodnika, dugo vremena nakon što su oni emitirani u atmosferu, čini prizemni ozon globalnom onečišćujućom tvari koja se transportira na kontinentalne udaljenosti. Iz tih razloga, primjena mjera koje utječu na smanjenje prethodnika prizemnog ozona samo iz lokalnih izvora, nisu dovoljne, već je potrebno djelovanje na regionalnom i globalnom nivou. Velika rasprostranjenost izvora prethodnika prizemnog ozona, složeni fizikalni i kemijski procesi u ciklusu nastanka i razgradnje, kao i raspodjeli prizemnog ozona i prethodnika prizemnog ozona, predstavljaju veliki izazov pri utvrđivanju učinkovitih mjera koje bi vodile k smanjenju koncentracija prizemnog ozona u atmosferi. Republika Hrvatska je u nepovoljnom geografskom položaju tako da veliki dio emisija onečišćujućih tvari, pa tako i prethodnika prizemnog ozona potječe od susjednih zemalja što dovodi do toga da je veliki dio Republike Hrvatske nesukladan s ciljevima zaštite okoliša, odnosno bilježi prekoračenja ciljnih vrijednosti za prizemni ozon i II kategoriju kvalitete zraka za prizemni ozon.
Ugljikov monoksid CO plin je bez mirisa, boje i okusa, lakši od zraka i vrlo slabo topljiv u vodi. Ugljikov monoksid stvara se nepotpunim sagorijevanjem organskih tvari (tvari koje sadrže ugljik). Budući da je benzin također organska tvar koja se sastoji od smjese različitih ugljikovodika, nepotpunim sagorijevanjem benzina stvara se CO koji nalazimo u automobilskim ispušnim plinovima. S obzirom na izvor onečišćenja, najveći udio CO u zraku potječe od prometa, a zatim od industrije. Mnogo veće koncentracije CO od okolišnih pojavljuju se u podzemnim garažama, tunelima i drugim zatvorenim prostorima s neadekvatnom ventilacijom, kao i u domovima, posebice kuhinjama, gdje se koristi gradski plin. Oceani predstavljaju mjesta gdje se CO ili ispušta ili ponire u njih ovisno o uvjetima koji vladaju, a to su parcijalni tlak CO u atmosferi i temperatura vode oceana. Mikroorganizmi u tlu mogu odstraniti određene količine CO iz atmosfere kroz metaboličke procese.
Kod osoba izloženih povišenim koncentracijama ugljikova monoksida dolazi do trovanja (hipoksija) pri vrlo kratkoj izloženosti.
Amonijak je bezbojni plin oštrog karakterističnog mirisa. Koristi se u proizvodnji mineralnih gnojiva, sredstvima za čišćenje i kao plin za hlađenje. U prirodi amonijak nastaje prilikom raspadanja i razgradnje organskog materijala ( biljke, životinje, životinjski otpad). Također, bitan je dio u mnogim esencijalnim biološkim procesima i prekursor je za aminokiseline i sintezu nukleotida. Amonijak izaziva iritaciju očiju, kože i respiratornog sustava.
Sumporovodik (H2S) je bezbojan plin jakog mirisa po trulim jajima, topljiv u različitim tekućinama uključujući vodu i alkohol. Nastaje u prisustvu organskog materijala i sumpora pri uvjetima bez prisustva kisika. Antropogene aktivnosti poput obrade otpadnih voda , gospodarenja otpadom i obrade naftnih derivata mogu izazvati emisiju H2S u okolni zrak. Prirodni izvori sumporovodika su geotermalna područja , sumporni izvori vode i jezera. Sumporovodik izaziva iritaciju očiju i respiratornog sustava, u visokim koncetracijama čak i smrt. Uz amonijak i merkaptane je jedan od plinova koji uzrokuje neugodne mirise te samim time pridonosi dodijavanju mirisom i utječe na kvalitetu života izloženog područja. Prema stručnoj literaturi nije moguće odrediti pri kojoj koncentraciji sumporovodika se pojavljuje dodijavanje mirisom s obzirom na nizak prag detekcije kod čovjeka.
Merkaptani ili tioli čine skupinu organskih spojeva sa -SH-grupom. To su bezbojni plinovi neugodna mirisa, lako zapaljivi i stvaraju sa zrakom eksplozivnu smjesu težu od zraka. Nalaze se u nafti i nastaju prilikom razgradnje bjelančevina i spojeva sa sumporom. U plinovitom stanju djeluju iritirajuće na oči i dišne puteve, izazivaju glavobolje, drhtavice, slabost i povraćanje. Uz sumporovodik i amonijak, merkaptani su predmet dodijavanja mirisom.